KRŠĆANSKA BAPTISTIČKA CRKVA NOVI TRAVNIK

     U narednom tekstu  gledamo koja  je to, za nas, najznačajnija djelatnost Svete Trojice. Ovdje mislim na Radosnu vijest, odnosno Evanđelje[1] . Promatrajući Božije djelo u Evanđelju, jasno možemo vidjeti da je Bog Trojstvo.

     Evanđelje je Radosna vijest. A zašto je to radosna vijest? Za koga je radosna? Koliko je značajna ta vijest?

     Da bismo ovo shvatili, morat ćemo početi od početka, od samog stvaranja čovjeka. Prisjetimo se da je Bog u početku stvorio čovjeka i ženu (Adama i Evu), i stavio ih u Edenski vrt da ga čuvaju i obrađuju. Čovjek i žena su imali veoma dobar, prisan, odnos s Bogom. Ali Bog ih stavlja pred jednu moralnu odgovornost, da li će mu biti polušni ili ne, da li će ubrati sa stabla spoznaje dobra i zla (što im je Bog izričito zabranio), ili neće. Čovjek i žena biraju neposlušnost.

     Ako pažljivo pročitamo prvih nekoliko glava iz biblijske knjige Postanak, vidjet ćemo da je grijeh prvih ljudi imao strašne posljedice, čiju gorčinu i mi danas osjetimo. Biblija kaže da je po jednom čovjeku, Adamu, grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt, i ne samo to, nego grijeh prijeđe i na sve ljude (Rim 5:12). Riječ smrt se u Bibliji koristi u trostrukom smislu. Postoji fizička smrt. To je smrt tijela. Zatim duhovna smrt: grijeh je prekinuo čovjekov blizak odnos s Bogom. Te, vječna smrt, vječna propast – pakao. To je vječno odvojenje od Boga.

     Plod grijeha nije samo smrt, nego i mnogi drugi problemi i nevolje koje vidimo i osjetimo u životu. Nema nijednog čovjeka koji je izuzet od grijeha, budući da se već rađa grešan, s grijehom koji je naslijedio od Adama. Dakle, čovjek se rađa kao grešnik, posjeduje grešnu prirodu. Njegov životni put obilježen je grijehom: svađom, zavisti, mržnjom, pohlepom, nemoralom, idolopoklonstvom, ubijanjem, pijanstvom, lažima, nepravdom, sebičnošću, ohološću, nemarom za Boga i Njegovu volju, i mnogim drugim zlodjelima (naravno, ne samo zlima, nego ponekad i dobrim stvarima).

     Biblija kaže da su svi doista sagriješili i lišeni su slave Božije (Rim 3:23). Pravednog nema nijednog (Rim 3:10). Plaća grijeha je smrt (Rim 6:23), i to trostruka smrt. Stanje čovječanstva je dakle opasno, jer grijeh je opasna stvar. Biblija jasno objavljuje da je čovjek nesposoban da promijeni ovakvo stanje, iako to (svjesno ili nesvjesno) i pokušava. Religijama, dobrim djelima, žrtvama, i mnogim drugim izumima, čovjek pokušava dokučiti Boga. Ti su pokušaji uzaludni. Biblija kaže:

     "Ta nitko sebe ne može otkupit' ni za se dati Bogu otkupninu: životu je cijena previsoka, i nikada je neće platiti tko želi živjeti dovijeka i ne vidjeti jamu grobnu." (Ps 49:8-10)

     Mnogi ne prepoznaju da je najveći problem u čovjekovom odnosu s Bogom, odnosno u grijehu. Misle da je problem u malim platama, malim penzijama, visokim cijenama, nezaposlenosti, manjku obrazovanja, slaboj ekonomiji itd., ali nije. To su samo simptomi, a uzrok je tvoj grijeh protiv Boga. Taj problem ne može riješiti ni moderna nauka, tehnologija, psihologija[2] , pedagogija, ni bilo koja druga spoznaja. Osvrni se oko sebe i vidjet ćeš dokaze tome. Ova dijagnoza čovjekovog stanja je žalosna, ali postoji i Radosna vijest – Evanđelje. Ona je, vidimo radosna vijest za svakog čovjeka, jer su svi sagriješili i lišeni su slave Božje.

     Evanđelje, dakle, odgovara na najdublje čovjekove potrebe. Ono se ne suočava samo sa simptomima bolesti, nego rješava samu bit problema – čovjekov odnos sa Stvoriteljem. Evanđelje Isusa Krista, Radosna vijest o vječnom spasenju, spasenju koje se nudi svim ljudima bez razlike, jer su zaista svi sagriješili, najvažnija je poruka svih vremena. Ono je najveća potreba svakog čovjeka. Grijeh je najveći problem čovječanstva, jer prekida ispravan odnos s Bogom i donosi mnoge posljedice, zato je Evanđelje najveća potreba.

     Iako je čovjek sagriješio protiv Boga i odbacio Ga, odbacujući Njegovu riječ, Bog nije prepustio čovjeka samom sebi. Bog Otac je iz ljubavi prema svijetu odlučio da ponudi adekvatno rješenje. Isus je dao sljedeću izjavu:

     "Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Iv 3:16)

     Dakle, Bog Otac je odlučio, jer je ljubio svijet, poslati Sina Isusa da otkupi narod od grijeha njegovih. I to ne bilo kakvog sina, nego Jedinorođenca u kome Mu sva milina.  Kasnije On šalje i Duha Svetoga sa specifičnom zadaćom.

     Ovo se ništa nije dogodilo odjednom, ili nenajavljeno. Od samog početka Bog je objavljivao da će poslati Mesiju. Stari Zavjet je pun proročanstava o ovome. Većina starozavjetnog zakona, bogoslužje u šatoru sastanka, a kasnije u jeruzalemskom hramu, su ustvari slika ili sjena stvarnosti koja je Krist.  Žrtve koje su se prinosile za grijehe slika su Krista koji prinosi sebe kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.

     Djelo Oca je, također, da privuče ljude Kristu.

     Sin Božji Isus Krist, koji je vječni Bog, koji nema početka ni kraja svoga života (Heb 7:3), poslan je od Boga Oca da ispuni obećanje dano preko proroka i izvrši djelo otkupljenja. On u određenom trenutku povijesti dolazi na zemlju i rađa se, po Duhu Svetom, kroz djevicu Mariju. Tako Sin Božiji postaje i čovjek; nastanjuje se među ljudima. To je čin Njegovog samoponiženja (Fil 2:8). Dakle, napušta svoju nebesku slavu, postaje čovjekom u poslušnosti Ocu do smrti na križu. Na križu Isus Krist umire, raspet rukom bezbožnika. On se svojom smrću zauzima za nas grešnike. Biblija koristi nekoliko riječi da opiše bogatstvo značenja Kristove žrtve. Razmotrimo neke od njih:

     "A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije." (Rim 5:6)

     Riječi "za nas" mogu se prevesti i sa "umjesto nas". Mi smo trebali biti kažnjeni zbog svojih grijeha ali je Bog našu kaznu svalio na Krista. Kako to i prorok Izaija fino objašnjava:

     "Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše" (Iza 53:5).

     Smisao zamjene nije samo Kristova smrt umjesto nas, nego zamjena sa svrhom da mi više ne živimo za same sebe, nego sada za Njega. U poslanici Korinćanima apostol piše ovako:

     "Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu."  (2 Kor 5:14,15)

     "Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe." (Rim 5:9)

     Kroz Kristovu žrtvu grešnik se može opravdati. Opravdati znači proglasiti nekoga pravednim.  Mi smo bili krivi pred Bogom zbog grijeha. Prekršili smo Njegov zakon i zato je naš odnos s Njim bio pokvaren. Kristovo djelo na križu nam nudi opravdanje. To je uklanjanje krivice i proglašenje osobe pravednom. (To je moguće jer je Krist platio kaznu umjesto nas.) Opravdanje je usko povezano sa pomirenjem i oproštenjem grijeha.

     Apostol Pavao piše ovako:

     "Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu." (Rim 5:1)

     Vidimo da Pavao povezuje pomirenje sa opravdanjem. Kada smo opravdani, odnosno kada je naša krivica (grijeh) izbrisana, onda imamo mir s Bogom. Pavao je dalje napisao:

     "Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje."  (Rim 5:11)

     Mi smo bili neprijatelji Božiji, zbog svoga samovoljnog mišljenja i zlih djela (Kol 1:22), a Bog je odlučio da svijet pomiri sa sobom po križu Kristovu. Dakle, Evenđelje čovjeku nudi pomirenje s Bogom po žrtvi Isusa Krista.

     Opravdanje i pomirenje uključuju i oproštenje  grijeha. Kristova žrtva je jedini način na koji možemo postići oproštenje grijeha. Ona je jedino rješenje čovjekovog najvećeg problema – grijeha. Apostol Petar je rekao:

     "Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha." (Dj 13:43)

     Svima treba biti jasno da se svojih grijeha ne možemo nikako riješiti osim da nam Bog oprosti. Međutim, to oproštenje nije "gledanje kroz prste", odnosno Bog ne prašta grijehe tako što zažmiri na njih. Nikako ne! Bog nije kriminalac. On krivca ne ostavlja nekažnjenog. Biblija kaže da bez prolijevanja krvi nema oproštenja (Heb 9:22). Nama može biti oprošteno samo zato što je neko poseban platio kaznu umjesto nas, a taj neko je Krist. Oproštenje je skupocjeno plaćeno, i to krvlju Jedinorođenog Sina Božijeg, "nevina i bez mane Jaganjca"

     "Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu." (Rim 3:23,24)

     Posebno želim da naglasim ovu riječ. Značenje Kristove žrtve nije samo pomirenje između nas i Boga. Nije samo ni puka zamjena. Nije samo ni opravdanje, nego i otkupljenje. Mi smo opravdani po otkupljenju. Bez njega nismo ni opravdani. Šta je otkupljenje? Govoreći o otkupljenju, Novi Zavjet koristi nekoliko riječi. Kada ih razmotrimo vidimo sljedeće: Krist je platio cijenu, a to je Njegova krv. On nas tom cijenom otkupljuje od: sile grijeha (Tit 2:14), od kazne,  od prokletstva zakona (Gal 3:13), od ispraznog načina života (1. Pt 1:18). On nas svojom krvlju kupuje za sebe. Biblija kaže ovako:

     "On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela." (Tit 2:14)

     Dakle, Krist je platio cijenu – svoju krv, da nas kupi za sebe. To jasno znači da Isus nije prolio svoju krv samo da nas opravda i spasi od pakla, nego da budemo Njegovi, da živimo za Njega, da Ga proslavimo svojim životom.

     Ne samo da je Krist bio na križu i umro za naše grijehe, nego je On i uskrsnuo treći dan. On sada posreduje za nas pred Bogom (1. Tim 2:5). Vidimo li koliku ljubav prema nama ima Bog Otac i kakvo je djelo za nas učinio Božiji Sin? Nije li Bog dostojan da kod Njega potražimo rješenje svojih problema? Zar nije uvreda prema Sinu Božijem da rješenje tražimo igdje drugo osim u Njemu? Kristova uloga u spasenju čovjeka je nezaobilazna. Ime Isus je jedino ime dano ljudima po kojem se mogu spasiti. Dakle, Krist je umro umjesto nas da nam omogući pomirenje s Bogom, opravdanje, oproštenje grijeha. On nas svojom krvlju želi otkupiti od vlasti grijeha i osloboditi od vlasti đavla. Jedini On je moćan da to učini, i niko drugi.

     Što se tiče Kristovog djela na križu, mora se reći da se ono automatski neće primijeniti na sve ljude, nego se ljudima nudi mogućnost odluke: Da li će vjerovati i  prihvatiti Krista za svog Gospodara i Spasitelja ili neće. Sjetimo se riječi Ivana Krstitelja:

     "Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu. Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu."  (Iv 3:35,36)

     Ovdje ću ti postaviti veoma osobno pitanje: Da li vjeruješ u Sina Božijega? Priznaješ li da si grešan i da se ne možeš opravdati ili iskupiti pred Bogom na bilo kakav način? Vjeruješ li da je križ Kristov jedini način kako tvoji grijesi mogu biti oprošteni? Da li si Mu se obratio u vjeri priznajući Ga za Gospodara i Spasitelja? Ako da, onda imaš život vječni. Ako ne, onda gnjev Božji ostaje na tebi za svu vječnost.

     Da bi to izbjegao, obrati Mu se sada. Jednostavno Ga zazovi da bude tvoj Gospodar, Spasitelj i Učitelj. Isus je rekao: "Svaki koga mi dade Otac doći će k meni. A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van" (Iv 6:37).

     Uloga Duha Svetog u Radosnoj vijesti je nezaobilazna. Pogledajmo nešto od Njegove uloge: Duh Sveti pokazuje ljudima šta je grijeh, šta pravednost, šta osuda (Iv 16:8-11). Niko ne može priznati Krista kao Gospodina, osim po djelovanju Duha Svetog (1. Kor 12:3). Od Duha se nanovo rađamo (Iv 3:5,6). Bog nas pečati Duhom (Ef 1:13). Krist nas krštava Duhom (Iv 1:33). Duh se zauzima za vjernike u molitvi (Rim 8:26). Preobražava vjernika u lik Isusa Krista (2. Kor 3:18). Duh uvodi u svu istinu (Iv 16:13). Vjernik treba da se ispunjava Duhom (Ef 5:17-20). Vjernik treba da hodi po Duhu, tj. da dopušta Duhu da ga vodi (Gal 5:16-18). Duh u vjerniku proizvodi plod (Gal 5:22). Uvodi nas u razumijevanje Biblije. Svjedoči, zajedno sa našim duhom da smo djeca Božija,  i tako dalje.

     Vidjeli smo koja je uloga Boga Oca i Boga Sina u spasenju grešnog čovjeka. Otac je poslao Sina, a Sin je umro umjesto nas. Svaki čovjek je odgovoran da, kada čuje Evanđelje, vjerom prihvati Krista za svoga Gospodara i Spasitelja. Međutim, čovjek, sam po sebi nema tu mogućnost, jer je duhovno mrtav. Ovdje je neophodno djelovanje Svetoga Duha. Duh Sveti djeluje na srce čovjeka i osposobljava ga da odgovori na Božiji poziv (Iv 16:8-11, 1. Kor 12:3[3] ). Kada grešnik povjeruje u Krista, odnosno kada Mu se pokori kao Gospodaru i Spasitelju, tada treća osoba Trojstva  dolazi da prebiva u vjerniku (Ef 1:13). Nanovo ga rađa i čini novim stvorenjem. Želi da nadzire i upravlja njegov život oblikujući ga prema slici Gospodina Isusa Krista. Duh djeluje tako da vjernik ima mogućnost i potrebu da se okreće od svakog grijeha prema poslušnosti Božijoj riječi (1.Iv 3:9).  Duh Sveti u životu vjernika donosi blagoslov koji se zove plod Duha. Taj plod je: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost (Gal 5:22). Nije li ovo predivno? To možeš imati i ti.

     Važno je primijetiti da priča o Evanđelju nije završena djelom Isusa Krista. Bez djela Duha Svetog ono nije praktično primjenljivo. Evanđelje se dakle potpuno ostvaruje po djelovanju Duha Svetog. Sve blagoslove Evanđelja praktično možemo iskusiti samo kroz djelovanje treće osobe Svetog Trojstva. Ovdje je još važno reći da vjernik nije puki posmatrač djelovanja Duha, nego aktivno učestvuje u Njegovom djelovanju učeći i slijedeći pouke i upute zapisane u Bibliji.[4]

     Kao što smo mogli vidjeti, u ispunjenju Božijeg nauma za spasenje čovjeka učestvuju sve tri božanske osobe. Spasenje nije zamislivo bez i samo jedne osobe Svetoga Trojstva, ali Sin je centralna osoba Evanđelja. To je utoliko važnije jer u Starom Zavjetu možemo čitati da Jahve kaže da je On Spasitelj, i to jedini. Kako se ovdje jasno očituje trojičnost lica božanstva.

[1] Riječ Evanđelje ovdje se ne koristi kao da se odnosi samo na pisanja četvorice evanđelista, nego u smislu cjelokupne nauke o Božijem naumu spasenja.

[2] Nažalost, danas mnogi kršćani umjesto Kristu idu po pomoć "Freudu".

[3] Da bi čovjek bio spašen od grijeha i njegovih konačnih posljedica neophodno je da prizna Krista za Gospodara. Sotona ne voli ovu (ni bilo koju drugu istinu) i trudi se da je izvrne, ismije i omalovaži, sprečavajući grešnika da uđe u kraljevstvo Kristovo.

[4] Potrebno je jasno iznijeti istinu da čovjek bez Boga ne može ništa učiniti, ali je isto tako neophodno znati da to nipošto ne oslobađa vjernika od odgovornosti da uloži svaki trud u ispunjenju Božije volje (vidi 1.Pt 1:3-11).